Luka Šarić

Maketarstvo je hobi sastavljanja i bojenja maketa, a uglavnom se odnosi na plastične makete uglavnom različitih prijevoznih i vojnih sredstava. Plastične makete pojavile su se u kasnim 50-tim godinama dvadesetog stoljeća te su ostale popularne sve do danas. Najviše modela maketa su razni avioni i brodovi, češće vojni, no ima i civilnih. Postoje također i tenkovi, automobili, topovi pa čak i figure vojnika. Najpopularnije marke plastičnih maketa su Revell, Airfix, Trumpeter, Academy, Tamya….
Za razliku od uobičajenog mišljenja, većina pravih zagriženih i ozbiljnih maketara nisu djeca već ljudi u 30-tim i 40-tim godinama života, u što se
možete odmah uvjeriti posjetite li neki maketarski klub ili internet forum.
Plastičnu maketu potrebno je prvo sastaviti po uputama uz pomoć ljepila. Pošto se makete masovno proizvode jeftinim ubrizgavanjem rastopljene plastike u oblikovane kalupe, dijelovi nerijetko nisu savršeni i ne prianjaju savršeno, u tom slučaju potrebno je struganje dijelova ili popunjavanje rupa smjesom poput na primjer glinamola. Nakon sastavljanja dolazi pravi izazov, a to je bojenje. Postoji velik asortiman različitih nijansi boja proizvedenih isključivo za makete. Detaljno bojenje kistom veliki je izazov i zahtjeva određenu vještinu, pogotovo kad je riječ o malim dijelovima. Ozbiljni maketari uglavnom koriste takozvani zračni kist (airbrush) koji pruža velike umjetničke mogućnosti. Maketa dobro obojena zračnim kistom može izgledati toliko realno da na slici izgleda kao prava. Jedina loša strana zračnog kista je što nije jeftin, cijene solidnih modela kreću se od 600 do 2000 kuna, a potreban je i kompresor koji je još skuplji.
Na kraju se stavljaju oznake u obliku vodenih naljepnica koje se isporučuju s maketom. Dobri maketari često će na kraju savršeno obojenu maketu obojiti ili sastrugati boju na način da izgleda istrošeno, ovo pogotovo vrijedi za makete vojnih vozila. Mnogi također rade svoje vlastite modifikacije na kupovnim modelima maketa kako bi ih učinili još realističnijima.
Ovaj hobi koji uči povijesti i strpljenju može biti jeftin ili skup, ovisno o tome koliko želite biti ozbiljni u vezi njega. Same makete su jeftine, boje i pribor skuplji, a zračni kistovi i kompresori veoma skupi.
Najveći izbor maketa i pribora u Zagrebu je u Chipoteci i Algoritmu u Avenue Mallu. Postoje također i webshopovi.

http://www.alpha.hanich.hr/onama.asp
http://www.chipoteka.hr/proizvodi/414000

Sushi je najpoznatije japansko jelo i njegova popularnost unatoč visokoj cijeni u zapadnom svijetu raste iz dana u dan. Pod nazivom Sushi smatra se posebno pripremljena ljepljiva riža kratkog zrna u kombinaciji sa praktički bilo kojom drugom namirnicom (uglavnom svježa sirova riba), dakle za razliku od uobičajenog mišljenja sirova riba nije ta koja čini sushi, već ta posebno pripremljena riža (obrok od same sirove ribe bez sushi riže se zove sashimi). Sushi je lagan za želudac i veoma zdrav, a često preuveličavane opasnosti os sirove ribe svode se na jedan jedini parazit koji je statistički veoma teško dobiti, a i kada se nađe u čovjeku obično je izlučen bez komplikacija (s druge strane i najgori slučajevi ne mogu biti smrtonosni). Također se navode visoke količine žive u tuni, no u vezi toga dovoljno je pogledati životni vijek Japanaca i sve će biti jasno. Mekušci i slatkovodne ribe, koji mogu imati i opasnijih parazita, se ili ne poslužuju uz sushi ili se prokuhaju/prže.

Donedavno Zagreb je bio jedna od rijetkih europskih metropola koja je imala samo jedan jedini, skupi sushi lokal. To je poznati Takenoko, jedan od najboljih restorana u Hrvatskoj i često okupljalište slavnih osoba. No unatrag godinu-dvije u zagrebu i okolici niknula su još barem tri sushi restorana.
Takenoko je i dalje mjesto najkvalitetnijeg sushija, najsvježije i najfinije ribe, te najbolje usluge. Cijene to reflektiraju pa očekujte potrošiti najmanje 200 kuna na piće i obrok. Takenoko se nalazi s vanjske strane Kaptol centra i gleda na Tkalčićevu.
Drugi elitni izbor sushija je novi restoran Sora u vlasništvu muža Ive Majoli, koji zauzima najviši kat na neboderu na Trgu bana Jelačića. Također «elitan» i skup, kritičari se slažu da je spomenuti restoran prenapuhan te da hrana nije na razini one u Takenoku.
Mnogo jeftinije i kazualnije sushi iskustvo možete potražiti u Gajevoj ulici u sushi baru Manzoku. Malen i ugodno uređen ugostiteljski objekt, cijene se kreću do 10 kuna po komadu sushija. Iako se možete najesti solidnog sushija u spomenutom sushi baru, problem s Manzoku-om je česta oscilacija kvalitete sushija, kako pripremljene riže tako i (svježine) ribe. Ipak, njihov sushi je češće bolji nego što je lošiji, te predstavlja najekonomičnije sushi iskustvo u gradu. Manzoku je koncipiran kao take away sushi bar, odnosno sushi se kupuje «za van», no ipak sadrži skroman stol i dvije stolice u samom baru gdje možete jesti ako niej već zauzeto.

Najnoviji sushi restoran i prvi takav u Hrvatskoj je World of Asia: Running Sushi u novom shopping centru Westgate. Ovo je prvi sushi restoran s pokretnom trakom u Hrvatskoj. Takav princip posluživanja sushija razvijeniji je u zapadnom svijetu i Japanu, naime kroz restoran prolazi «šank» kojim ide pokretna traka. Na traci su na tanjurićima poredani različiti sushi (i drugi) obroci te su sva sjedeća mjesta uz tu traku. Gosti plate jedinstvenu cijenu (90 ili 100kn ovisno o dobu dana) te slobodno uzimaju koliko god hoće s pokretne trake. Odlično za one koji se žele najesti puno sushija jer bi inače platili i do dvostruko više. Za one koji samo žele probati sushi ovo je neisplativo, te im je i dalje najbolje preporuka Manzoku.
U zagrebu postoje još neka mjesta koja povremeno poslužuju sushi upitne kvalitete, no ako želite probati sushi, navedena četiri lokala ju najočitije odredište. I ne bojite se sirove ribe, hrana ionako prirodno nije namijenjena toplinskoj obradi.

Karlovac je lijepi grad s četiri rijeke, mnogo zelenih površina, slapova i ostalih ljepota. No Karlovac također sadrži ogromne ruševine na veoma eksponiranim mjestima, koje bitno nagrđuju izgled grada. Većinom je riječ o vojnim objektima, jer Karlovac je uvijek bio vojni grad, a u samom gradu i okolici postoji čak više od 20 vojarni, od kojih je mnogo ili napušteno, ili su neobnovljene pretvorene u skladišta (poput one uz Karlovačku pivovaru).
Od svih tih vojarni ona koja najviše bode u oči bez sumnje je vojarna na Trgu bana Jelačića koji se nalazi u samom centru stare karlovačke povijesne jezgre. Vojarna je velika dvokatnica koja direktno gleda na trg i nalazi se nasuprot najveće crkve u gradu. Potpuno je napuštena i prije je bila zabarikadirana, no unatrag zadnjih nekoliko godina u nju se može slobodno ući te je postala stratište beskućnika. Mnogi pozivi i prijedlozi za obnovu do sada nisu urodili plodom i ova zgrada s mnogo potencijala je i dalje u stanju u kakvom je bila nakon završetka rata. U neposrednoj blizini još je jedna devastirana zgrada koja je doduše ipak vidjela malo obnove te se od nedavno djelomično koristi, također bivša vojarna. Pored same vojarne je dugo bila ruševina pravoslavne crkve, koja je nedavno ipak potpuno srušena i nanovo izgrađena. Sa stražnje strane spomenute vojarne prostire se popularno zvana «kineska četvrt», mali kvart koji je vjerojatno najgori dio grada, s velikim brojem napuštenih kuća u ruševnom stanju, iako se situacija polako poboljšava u usporedbi sa stanjem 10 godina prije. Na rubu kineske četvrti (čije ime nema nikakve veze s Kinezima) nalazi se opet još jedna velika napuštena vojarna, no ova je daleko od pogleda građana. S još jednom drugom rubu kineske četvrti TAKOĐER je vojni objekt, koji je srećom prenamijenjen i sada služi kao zgrada fakulteta. Sve ove ruševine su na vrlo malom području unutar karlovačke povijesne jezgre i sve se mogu obići unutar 5 minuta.

No definitivno najveće karlovačko ruglo je «novi stari» hotel Korana, ogromna zgrada od pet katova koja se nalazi na samoj obali predivne rijeke Korane, omiljenog ljetnog kupališta Karlovčana. Devastiran i napušten u ratu, ova pusta zgrada od koje je ostao samo beton i razbijeno staklo doslovno bode u oči ako ste igdje u blizini rijeke Korane, i svi se slažu da je krajnje vrijeme da se sruši pošto je očito u užasnom stanju i mali su izgledi da bi mogao biti obnovljen. Danas služi samo kao toranj za antene, jedan krajnji dio zgrade je jedini u stalnoj upotrebi kao kafić, a s druge strane se u ruševnoj prostoriji povremeno održavaju koncerti s elektronskom glazbom. Rješavanje statusa ove zgrade trebao bi biti najveći prioritet gradskog urbanog planiranja.

Nova, (pre)dugo očekivana zgrada Muzeja suvremene umjetnosti napokon je otvorena 11. prosinca uz prisutnost brojnih poznatih političara i umjetnika. Tako je «ona zgrada» ograđena i u vječnoj izgradnji na jednoj od najprometnijih zagrebačkih prometnica napokon postala jedna od glavnih kulturnih jezgri u zemlji. Naime, riječ je o vjerojatno najvažnijem kulturnom projektu u Zagrebu i Hrvatskoj u zadnjih nekoliko godina. Smješten u Novom Zagrebu preko puta zgrade INA-e i shopping centra Avenue Mall, novi dom MSU-a krase brojni superlativi, među kojima i titula najveće i najskuplje muzejske kuće u Hrvatskoj.
Sama zgrada impozantna je moderna građevina koja privlači pozornost svojom neobičnom pojavom, kao i ogromnim LED ekranom koji se proteže cijelom jednom stranom zgrade. Ova zgrada raspolaže s više od 6000 kvadratnih metara izložbenog prostora, a osim muzejskog prostora u sklopu građevine se također nalaze čitaonice, kafić, restoran i muzejski dućan. Sama muzejska zbirka broji više od 12000 domaćih i stranih djela unatrag 60 godina, od kojih je 600 izabrano za prvi postav muzeja pod imenom «Zbirke u pokretu». Tako se sada po osnovnoj cijeni od 30kn po osobi mogu razgledati brojna veoma raznolika djela, od apstraktnih i erotičnih slika i fotografija, do različitih skulptura, optičkih iluzija i multimedijalnih instalacija. Tu je također i nezaobilazni dvostruki Holerov tobogan visok 17 metara.
Nova zgrada Muzeja suvremene umjetnosti opravdano se može smatrati velikim i važnim kulturnim doprinosom Zagrebu i Hrvatskoj.

Muzej za umjetnost i obrt u Zagrebu 8. je prosinca otvorio dugo očekivanu izložbu pod nazivom «Od Klovića i Rembrandta do Warhola i Picelja», te će posjetitelji za 30 kuna biti u mogućnosti razgledati izložena djela do 31. siječnja 2010. godine. U sklopu izložbe nalazi se oko 700 likovnih djela raznih Hrvatskih i svjetskih autora, od kojih je dakako najslavniji Rembrandt čija su dva djela izložena (jedno od njih je autoportret). Ovo je prvi put da su nakon devedeset godina postojanja napokon široj javnosti predstavljena djela sadržana u grafičkoj zbirci Nacionalne sveučilišne knjižnice koja je osnovana još davne 1919. godine.

Uz autore navedene u naslovu tu su i djela autora Oskara Kokoschke, Andyja Warhola, Martina Rote Kolunića, Miroslava Kraljevića, Josipa Račića, Andrije Medulića Schiavonca, Ljube Babića, Vlahe Bukovca, Mencija Clementa Crnčića i drugih. Prvi i većinski dio izložbe sastoji se od crteža i skica olovkom u razdoblju od 16. do 20. stoljeća, no u izložbu također spada dio moderne i apstraktne umjetnosti iz druge polovice 20. stoljeća, u sklopu kojega se mogu naći i razglednice, stripovi, plakati i ovitci knjiga.

Ova dugo očekivana izložba koja se reklamira još od ljeta svakako je previše vrijedna da bi se propustila, pruža fascinantno putovanje kroz vrijeme unatrag posljednjih pet stoljeća, uvid u ljude, građevine i naselja tih doba, kao i uvid u tehnički i umjetnički doista fascinantna likovna djela. No ova izložba je samo dio ogromne grafičke zbirke NSB-a koja sadrži preko dvjesto tisuća predmeta iz proteklih šest stoljeća, te se možemo nadati da ćemo u budućnosti moći vidjeti i neka druga u ovoj izložbi neizložena djela.

Tko god je bio u Ogulinu nedvojbeno je na obzoru primijetio monolitnu i slikovitu planinu, i simbol Ogulina, Klek. Planina se nalazi oko 10 kilometara zapadno od Ogulina, a njegov stjenoviti vrh doseže visinu od 1184 metra. Zbog svog doista mističnog izgleda, kao i česte obavijenosti u maglu ili oblake, još od pamtivijeka Klek je bio inspiracija mnogih narodnih priča i mitova, od njih je danas najpoznatiji mit da je Klek okupljalište «Klečkih vještica» koje su postale i popularan simbol Kleka i grada Ogulina. Također postoji legenda da je sama planina veliki usnuli div, jer iz profila ugrubo izgleda kao čovjek koji spava. Osim zapanjujućeg vrha okruženog liticama, na kleku se nalaze i dvije manje gromade-vrha zvane «Klečice», i ta dva manja vrha čine «noge» spavajućeg diva.

Do Kleka se može doći cestom iz Ogulina u smjeru sela Bjelsko, od tog sela do vrha vodi dobra planinarska staza na kojoj se svako malo nailazi na poučne botaničke panoe o različitom bilju i vrstama šume na određenoj visini. Od Bjelskog do planinarskog doma koji je na 1000 metara ima pješice oko 45 minuta. Drugi i malo odvažniji put do planine je pješice iz Ogulina, planinarskom stazom. Taj put je dugačak 14 kilometara i traje oko 3-4 sata, još duže ako na leđima nosite torbu od 30 kilograma kao autor ovog teksta. Ovim putem do planine ćete vidjeti zapanjujuće, gotovo alpske krajolike. Pred samu planinu ova staza se spaja sa drugom polovicom staze koja vodi iz Bjelskog te nakon tog raskrižja do planinarskog soma ima još 15-ak minuta. Staza koja vodi od Ogulina je prije tog rasčrižja užasno strma te po kiši predstavlja pravi napor za penjanje zbog blata te se morate doslovno hvatati za okolne grane kako ne se ne bi poskliznuli.

Planinarski dom na 1000 metara najopremljeniji je planinarski dom u Hrvatskoj, o čemu svjedoči mnoštvo antena i repetitora na njezinom krovu. To je krupna, kamena kuća sa ugodnim zajedničkim prostorijama i četrdesetak kreveta na katu. Također imaju odličan planinski čaj. Postoji i razlog zašto je ovaj dom najbolji u Hrvatskoj, naime Klek se često naziva kolijevkom hrvatskog alpinizma, jer su se prvi hrvatski alpinisti uvježbavali na njegovim liticama. Klek se čak nalazi na znaku Hrvatskog planinarskog saveza. Kod planinarskog doma je također vidikovac s kojeg se pruža lijepi pogled na Ogulin i susjednu manju planinu Stožac visoku 800 metara.

Od planinarskog doma dalje imate tri izbora. Lijevo od planinarskog doma je staza do vrha planine. Staza pruža zapanjujuće prizore dok hodate ispod 200 metara visoke klečke litice, uz put se također nalazi jedna stijena vidikovac te dvije špilje, jedna «obična» i jedna skrivena – mora se puzati 2-3 metra kroz nisku rupu u litici te zatim možete ustati u špilji oblika stošca sa rupom na samom vrhu kroz koju ulazi svjetlost. Nastavljajući prema vrhu dolazite do raskrižja. Ako produžite ravno, čeka vas zahtjevna staza koja vodi do Klečica gdje se često okupljaju alpinisti. Desna staza nastavlja do vrha. Pred sami vrh potrebno je penjati se i rukama po stijenama, sa strane se nalazi i debela špaga za lakše penjanje. Dolazite do malog betonskog heliodroma koji se koristio u ratu, te ste nakon još 5 minuta na samom vrhu s kojeg se pruža beskonačni pogled na okolicu i samu planinu i Klečice. Na vrhu se nekad nalazila ogromna antena koja je služila vojsci u ratu no na sreću to je danas srušeno i počišćeno te se danas nalazi samo omanja antena i pripadajuća kućica za napajanje.

Natrag kod planinarskog doma, ako ne želite na vrh, možete ići lijevo. Odmah nakon početka te staze, doslovno 3 metra nakon početka te staze, skrenete desno i penjete se hvatajući se za grane i stijene te ste za pet minuta na strmoj stijeni s koje vidite planinarski dom kao i velik dio okolice. Do te stijene je relativno sigurno doći iako treba paziti. Dalje od te stijene se mora spustiti dva metra pa se nastaviti penjati po stijeni iza nje, no to nije preporučljivo za neiskusne jer jedan krivi pokret može rezultirati smrću. Autor teksta se popeo do određene visine po toj drugoj stijeni no nije nastavio do kraja, ali pretpostavljam da se tim «putem» može doći do pred kraj staze koja vodi do vrha.

Zadnji izbor, ako skrenete lijevo od planinarskog doma i produžite ravno, čeka vas vrlo zahtjevna staza koja vodi do ogromne špilje. Uz većinu staze su postavljene sajle za držanje i pomoć pri penjanju jer se radi o vrlo strmim nizbrdicama, a ako ima blata još je duplo teže. Također se pruža predivan pogled na litice, a ubrzo dolazite do najopasnijeg dijela staze gdje se uz pomoć sajle i stijena morate popeti po velikoj stjenovitoj strmini, kroz usjek u stijeni do druge strane. Prizor je veoma lijep, ali i veoma zastrašujući pošto odozdo ne izgleda previše opasno, ali kad prođete kroz usjek i pogledate natrag shvatite da bi pad ovdje rezultirao smrću ili teškim ozljedama. S druge strane još malo blatne nizbrdice vodi do spomenute špilje čiji je otvor doista ogroman, promjera nekoliko metara. Unutar špilje poslije ulaza ima nekoliko metara prostora prije nego dođete do velikog, dubokog vertikalnog pada u tamu. Dakako, nastavljanje je preporučljivo samo speleolozima.

Klek nudi i druge staze, kao i još niz predivnih prizora. Osim samog alpinizma i krajolika, Klek je veoma važan zbog svoje bioraznolikosti, planina je dom nekoliko endemskih biljnih i životinjskih vrsta, a mogu se naći životinje poput medvjeda, ili rjeđe, vukova. Ovo doista čarobno mjesto je svakako vrijedno posjeta, možda čak i statusa parka prirode ili čak nacionalnog parka.

S udaljenosti od nekoliko desetaka kilometara, na vrhu jedne planine u blizini granice s BiH, može se vidjeti misteriozna svjetlost kako bliješti. Mnogi će znatiželjno razmišljati kakva je to svjetlost, otkud ona i što je njezina svrha, no stanovnici tog kraja znati će da je to odbljesak sunca od spomenika na Petrovoj gori.
Spomenuti spomenik, ili barem ono što je ostalo od njega, nalazi se na samom vrhu Petrove gore, u blizini groba posljednjeg hrvatskog kralja Petra Svačića, kao i u blizini lokacije poznate partizanske bolnice tijekom drugog svjetskog rata. Krećući od Vojnića, dolazite do poznatog lovačkog doma i restorana Muljava u podnožju planine, od kojega nastavljate pustom i polu razrušenom cestom iz koje doslovno raste trava prema vrhu planine. Ako vam se posreći možda ugledate i srnu ili dvije, ili neku drugu divljač kojom ova planina obiluje.
Na samom vrhu dočekati će vas ogromni kompleks kojeg je sama zgrada spomenika samo dio. Danas potpuno napušteno, propalo i opljačkano, spomenik i okolni objekti leže u ruglu.
Izgrađeno 1980. godine, ovo impresivno zdanje služilo je kao memorijalni park i muzej sjećanja na narodnooslobodilački pokret. U podnožju, odnosno na «početku» objekta nalazi se veliki trg te s desna ugostiteljski objekt od kojega se danas jedino prepoznaju ono što su nekad bili šankovi. Od tog trga prema samoj zgradi spomenika vode dugačke stepenice, a na pola puta od trga do zgrade nalazi se manji spomenik palim borcima.
Sama zgrada spomenika je veoma impresivna, moderna građevina od 5 ili 6 katova i sa ogromnim podrumom na dvije razine. Zgrada je izvana gotovo potpuno obložena velikim pločama od nehrđajućeg čelika, i to je uzrok sunčevog odbljeska od objekta koji se može vidjeti na vrhu planine s velike udaljenosti. Na mnogim dijelovima objekta gdje su prije bile te čelične ploče iste nedostaju zahvaljujući sakupljačima metala.
U zgradu se može neometano ući na glavni ulaz kroz razbijena staklena vrata, nakon čega se nalazite u ogromnom atriju koji je visok sve do vrha građevine, a dok se penjete na više katove cijelo vrijeme preko unutarnjih balkona možete vidjeti prizemlje. U samom prizemlju je nekoliko prostorija od kojih je najzanimljivija jedna u kojoj se nalaze razbacane velike muzejske karte partizanskih kretanja u godinama drugog svjetskog rata, koje su nekada vjerojatno bile izložene na zidovima.
Podrum je pak mračan i mokar, ali prostorno vrlo velik. Na drugoj podzemnoj razini nalaze se ogromna vrata koja služe kao stražnji ili dostavni ulaz u građevinu. Tu je i kotlovnica i druge tehničke prostorije. Veoma je misteriozna činjenica da je zemljano tlo na drugoj razini podruma prepuno plastičnih kutijica poput onih od «Kinder Surprise-a», kojih ima usudio bih se reći gotovo na tisuće razbacanih u hrpama po podu.
Na prvom pak nadzemnom katu postoji soba prepuna JNA vojnih odora, hrpa u visini jednog metra na površini gotovo cijele prostorije. Zbog vremena i vlage te odore više liče na zemlju i blato nego na odjeću, a mogu se pronaći i rijetki drugi predmeti poput vojnih čuturica i sanduka, pošto su tijekom domovinskog rata srpske snage bile situirane u zgradi spomenika. Nadalje, na trećem katu postoji jedna soba koja je prepuna stare odbačene medicinske opreme, donirane od strane europskih zemalja tijekom rata. Iako nakon temeljitog pregledavanja nema ničega otrovnog, treba imati na umu da ima mnogo igli od injekcija po podu. Osim njih, tu su osnovne medicinske potrepštine poput infuzija, praha za dezinfekciju, zapakiranih šprica i tuba za infuziju i sličnog, sve nikad korišteno. Rok trajanja za većinu ovih proizvoda istekao je 1997. godine, a mnoge se plastične ambalaže nakon 15-ak godina izloženosti vremenskim uvjetima zbog velike rupe u zidu doslovno raspadaju na dodir.
Na nekoliko viših katova postoje vrata koja daju pristup krovovima na kojima treba biti jako oprezan jer su prepuni okruglih rupa koje su nekad bile krovni prozori. Na najvišem katu nalaze se zaključana vrata za oznakom «HRT», a hodajući dalje dolazi se do stepenica koje vode na najviši krov građevine na kojemu je mnoštvo odašiljača, jedina prava svrha kojoj ovaj objekt danas služi. Sa krova se pruža predivan pogled na okolicu u svim smjerovima, čak i na dio BiH. Zbog mogućeg nezdravog utjecaja odašiljača nije preporučljivo dugo se zadržavati na krovu.
Ovaj spomenik je s arhitektonskog gledišta veličanstven i neprocjenjiv. Zbog originalnog oblika, modernih i elegantnih linija te same pozicije na vrhu planine, veoma je tužno da ovo veliko zdanje danas propada potpuno napušteno, te da je najveća uloga koju ima uloga telekomunikacijskog tornja. Spomenik se ipak vrlo vjerojatno zbog manjka političke volje nikad neće vratiti u stari oblik i svrhu kakvu je nekad imao, ali taj objekt zato uz neke preinake u druge svrhe ima vrlo velikog potencijala.
Za eventualnog posjetitelja ovog spomenika nema nekakvih realnih opasnosti, podovi su čvrsti od armiranog betona, i jedina stvar na koju treba paziti je razbijeno staklo. Ako se već ne obnovi, vrijedi posjetiti ovo zanimljivo mjesto prije nego lovci na metal i mramor ne odnesu sve što se odnijeti može.

Nargila, vodena lula, shisha, hookah, kalian, chillum – samo su neki od naziva koji se koriste diljem svijeta za egzotičnu napravu za pušenje posebnog aromatiziranog duhana, koja se kod nas najčešće prepoznaje upravo pod prvim nazivom – nargila.

Nargila je definitivno najpopularnija u arapskim zemljama bliskog istoka i sjeverne Afrike, no njena se svakodnevna upotreba može vidjeti i daleko na istoku u Indiji, najzapadnije u Turskoj, najjužnije u Somaliji, a najsjevernije u Uzbekistanu. No pušenje nargile također postaje sve popularnije i u Europi i Sjevernoj Americi zahvaljujući globalizaciji, pa čak i u Hrvatskoj, gdje u glavnom gradu već postoji nekoliko kafića koji nude tu uslugu (doduše po višestruko većim cijenama nego u arapskim zemljama).

Iako su otkrivene vodene lule i od prije više od 2000 godina, davno prije dolaska duhana u stari svijet, u kojima su otkriveni ostaci aromatičnih i ljekovitih trava i kanabisa, nargila kakvu danas poznajemo potječe iz Indije iz 16. stoljeća gdje je osmišljena kao odgovor na rastuću popularnost duhana među tamošnjom aristokracijom, nargila je trebala pročistiti duhanski dim.

Tipična nargila se u principu sastoji od dugačkog (uglavnom) metalnog dijela na čijem se vrhu nalazi keramička posudica za duhan, a na dnu stakleno postolje koje se ispuni vodom. Aromatizirani duhan u posudi na vrhu nargile se prekrije aluminijskom folijom u kojoj se probuše rupice, te se na tu probušenu foliju potom stavi ugljen. Dim se udiše kroz savitljivu cijev koja izlazi sa strane metalnog tijela, obično odmah iznad staklenog postolja. Pri uvlačenju dima, stvara se vakuum uslijed kojega vrući zrak i toplina iz tinjajućeg ugljena na vrhu folije pale duhan ispod kroz rupice u foliji, te dim tog duhana nastavlja put kroz cijev u metalnom dijelu nargile sve do staklenog postolja i vode u njemu. Dim zatim izlazi iz cijevi u vodu gdje se hladi i djelomično filtrira, te nastavlja dalje u mjehurićima iznad vode te kroz savitljivu cijev do korisnika. Naravno, gore je opisana samo tipična najčešća arapska nargila, na koju postoje mnoge varijacije, kao nargile s dvije ili više cijevi za udisanje, ili «rotirajuće» nargile koje otklanjaju nespretnost zapetljavanja cijevi za udisanje na njenom putu od osobe do osobe za stolom.

Korištenje posebnog duhana i vode rezultira veoma ugodnim, hladnim i gustim dimom, drugačijim od dima cigarete. U vodu u samoj nargili se mogu dodati i voćni sokovi ili komadi voća što još više izmjenjuje aromu dima. Pošto je nargila uglavnom društvena razonoda i puši ju više ljudi, svatko ima svoj mali nastavak koji natakne na kraj cijevi za udisanje kad koristi nargilu, kako ne bi svi ustima dodirivali dio iz kojeg se udiše. Ti nastavci mogu biti osobni (metalni ili drveni te ukrašeni raznim dragim kamenjem), ali daleko češći su jednokratni plastični nastavci.

Sami duhan za nargilu (koji se zove tabak ili shisha) je vlažna ljepljiva smjesa koja obično sadrži samo oko 30% duhana, a ostatak čine dijelovi voća koji mu daju aromu te med ili slatka smjesa iz šećerne repe. Kako je ipak riječ o duhanu, i ovaj sadrži nikotin i katran, a koliko su ozbiljni rizici povezani s pušenjem nargile u odnosu na pušenje cigareta još uvijek nije definitivno istraženo, te su različiti stručnjaci u sukobu kad je riječ o toj temi. Nedvojbeno, količina dima pri jednom udisanju mnogo je veća nego kod udisaja cigarete, a i jedno «punjenje» nargile traje oko pola sata. S druge strane dim iz nargile je hladan te niti približno ne iritira pluća poput dima iz cigarete, mnoge štetne tvari se barem djelomično filtriraju u vodi, a i sami dim sadrži samo oko 30% duhana. Također, nargila se obično puši u društvu, čime je količina dima, a time i utjecaj na zdravlje, relativno ravnomjerno podijeljen između nekoliko ljudi.

Iako se u prošlosti oko nargile već dizala moralna panika, a negdje se pod okriljem novih trendova u zakonima o pušenju u javnim prostorima već (neuspješno) pokušala zabraniti u kafićima (npr. u Francuskoj), nargila nije samo opuštajuća razonoda. Ona je sastavni dio kulture velikog dijela Azije i sjeverne Afrike, česta u domovima, gotovo sveprisutna u arapskim kafićima, a i sve češća u zapadnom svijetu. No kao i dobra čaša vina, bolje je da bude povremena ugoda nego svakodnevna navika.

Malo je poznato da se na hrvatskoj strani granice s Bosnom i Hercegovinom, u blizini grada Bihaća, nalazi bivši najveći podzemni vojni kompleks u ovom dijelu Europe. Riječ je o podzemnom aerodromu Željava, super tajnoj bazi uklesanoj u podnožje planine Plješevice i s pripadajućim objektima u bližoj okolici.
Željava je dovršena 1965. godine, a u nju je uloženo nevjerojatnih 6 milijardi američkih dolara (imajte na umu da je taj iznos tada bio još mnogo vrjedniji nego danas). Bio je to vojni aerodrom pod zemljom izgrađen da preživi eventualnu nuklearnu kataklizmu i bude u mogućnosti i dalje autonomno funkcionirati 30 dana potpuno odsječen od bilo kakve opskrbe izvana. U glavnom, podzemnom dijelu Željave, takozvanom podzemnom objektu «Klek», u kompleksu tunela ukupne dužine 3.5 kilometara, bile su smještene tri zrakoplovne eskadrile (dvije lovačke i jedna izviđačka) opremljene tada najsuvremenijim nadzvučnim Mig 21 avionima. Podzemni objekt Klek je uz same avione sadržavao i komandni centar, lift koji je vodio do kontrolnog tornja na površinu planine, prostore za život pilota i ostalog osoblja, ogromnu blagovaonicu u koju je stalo 1000 ljudi, spremnike kerozina koji se direktno cijevima dopremao iz Bihaća, a imao je čak i vlastiti izvor pitke vode, jer je tijekom izgradnje otkrivena rijeka ponornica. Kompleks je imao četiri ulaza koja su štitila protuatomska vrata od armiranog betona teška 100 tona. Izvana, na izlaze iz kompleksa su se direktno nastavljale poletno-sletne piste, kojih je bilo čak pet.
Željava je korištena i u domovinskom ratu od strane JNA, iz nje su polijetali avioni koji su bombardirali Zagreb i Banske dvore, kao i Sljeme. Podzemni kompleks su srpske postrojbe 1992. godine minirale s ciljem da ga učine neupotrebljivim u slučaju da padne u hrvatske ruke. Koristeći čak 56 tona eksploziva, detonacija je bila toliko snažna da je potpuno raznijela protuatomska vrata i uništila i spalila cjelokupni interijer kompleksa, no sami tuneli se nisu urušili. O snazi eksplozije svjedoči i činjenica da stanovnici 20 kilometara udaljenog Bihaća tvrde da je tlo podrhtavalo od detonacije, te da se iz ulaza u podzemni kompleks dimilo i 6 mjeseci nakon eksplozije.
Danas je ovo nekoć super tajno mjesto u potpunosti napušteno, tuneli su spaljeni i obloženi čađom, a sakupljači metala su odnijeli što god je ostalo od vrijednosti. Podzemni objekt Klek danas se svodi na gole, prljave i prašnjave tunele i hodnike, gromade kamenja i iskrivljenog metala, te pokoji spaljeni stroj ili generator. No ipak, postoje skupine ljudi koje ga posjećuju, fascinirani pričom o super tajnoj podzemnoj bazi kao iz filmova James Bonda. Sadašnju bazu je posjetio i autor ovog teksta, te za moguće buduće posjetitelje ima nekoliko osnovnih savjeta.
Tko god razmišlja o posjetu podzemnom objektu Klek prvo i osnovno mora imati na umu da je okolno područje minirano te da se ni u kojem slučaju ne smije udaljavati sa ceste, piste i drugih asfaltiranih površina na neasfaltirane površine. Sami podzemni tuneli su već mnogo puta istraženi od početka do kraja te su sigurni od minsko eksplozivnih sredstava. Druga i jednako važna stvar za budućeg posjetitelja je da je maska za lice poslije baterijske svjetiljke najvažniji komad opreme koji mu treba, jer su tuneli prepuni čađe i prašine, čak i azbesta na nekim mjestima, kao što su i onečišćeni štetnim PCB spojevima. No jednodnevni izlet ne predstavlja neku opasnost ali uporaba maske za lice jest obvezna za zaštitu dišnog sustava. Također, dobra baterijska svjetiljka i rezerva u slučaju kvara su obvezni pošto u tunelima dalje od ulaza vlada potpuna tama. Treba također paziti na odrone na nekim mjestima gdje se kroz godine strop počeo urušavati, na komade betona koji vise samo na armaturnom čeliku, te na razne otvore u podu koji nisu dublji od pola metra ali su dovoljno duboki da neoprezni posjetitelj slomi nogu. Naravno, karta tunela bi bila dobra ideja (vidjeti slike), iako bi i izgubljeni posjetitelj prateći jedan od glavnih tunela neizbježno došao do jednog od izlaza za najviše pola sata. A svi sporedni tuneli i prostorije vode do glavnih tunela tako da dezorijentacija nije prevelika opasnost, Željava nije labirint i ipak je riječ o samo 3.5 kilometara tunela. Bilo bi pametno i obući neku vrstu zaštitnog odijela također zbog prašine i čađe, jednokratna jeftina odijela za krečenje su dobra ideja, kao i rukavice. Također, imajte na umu da je granica s Bosnom veoma blizu te da su i dijelovi poletno-sletnih pisti na bosanskom teritoriju.

Uz gore navedene savjete i malo zdravog razuma, Željava je sigurno odredište za posjet eventualnih znatiželjnika. Službeno, Ministarstvo obrane proglasilo je objekt neperspektivnim i do daljnjeg ne postoje nikakvi planovi za njegovu obnovu, zbog stanja u kojem se nalazi i zbog blizine bosanske granice. Za sada ovaj fascinantni objekt s još uvijek mnogo potencijala leži u ruševini, neiskorišten, zagađen i gotovo zaboravljen.

Država Tunis je nedvojbeno najpristupačnija sjevernoafrička zemlja za turiste iz Europe, što pokazuje i činjenica da je u ovoj recesijom pogođenoj turističkoj sezoni 2009. bila i turistički najuspješnija

zemlja na Mediteranu. Mnogi će pomisliti da je Tunis baš zbog te velike posječenosti već «isfuran» zbog tolikog turizma, priznajem, čak i sam autor ovog teksta je prije smatrao Tunis «tamo gdje idu oni koji nemaju novaca za Egipat ili Maroko». Istina je da Tunis, iako nema piramide Egipta niti povijest Maroka, jedna punokrvna arapska država u kojoj se osim spomenutih spomenika ima doista mnogo za vidjeti, pogotovo s obzirom na njegovu veličinu.

Prvo i osnovno, zemlja je doista raznolika. Na sjeveru je glavni grad Tunis sa bulevarima u francuskom stilu kao i ogromnom medinom, u blizini kojega je naravno i slavna Kartaga, ili ono što je ostalo od nje, vjerojatno najpoznatija atrakcija u državi. Uz obalu se pružaju kilometarske pješčane plaže na kojima su nanizana turistička središta s hotelima svih vrsta, dalje od obale s istočne strane zemlje su polu pustinjska brda i planine, površinom najveći maslinik na svijetu i neobični krajevi oko Matmate, područje koje je prozvano «mjesečeva pokrajina» zbog krajolika koji karakteriziraju široke rupe u tlu. Prema istoku i jugu pruža se prava Sahara sve do Alžirske granice, taj krajolik zauzima više od pola teritorija države, a veliko područje u tom dijelu otpada i na isušeno slano jezero.

Tunis je turistički vrlo dobro razvijen i prepun velikih hotela, pogotovo uz obalu. Osoblje je jedno od najljubaznijih koje ćete imati priliku sresti, definitivno za razliku od Europe i Hrvatske, tamo skoro sigurno nećete primijetiti ni najmanji trag neljubaznosti ili ljutnje kod osoblja. Napojnice u visini jednog tuniškog dinara su uobičajene za mnoge usluge, ali ne i obvezne. Koliko se god ta turistički razvijena hotelska područja u obalnim mjestima poput Port El Kantaouia i Hammameta činila europeizirana, toliko je život u gradovima i pogotovo starim središtima gradova (medina) i njihovim tržnicama autentičan i neizmijenjen unatoč činjenici da i tamo prodavači najviše zarađuju upravo na turistima. Medine su mjesto na kojem želite biti ako želite osjetiti dušu arapske zemlje. Pronađite zabačeni kafić u sporednoj ulici, naručite slatki čaj i nargilu, opustite se i promatrajte ljude i svakodnevni život u ovom raznolikom i egzotičnom mjestu.


Ako se pak odlučite na kupnju u medini i tržnicama općenito, cjenkanje je obvezno kao i u svim arapskim zemljama. Cjenkanje je vještina i umjetnost, i bez obzira što vam rekli, većina prodavača ne da se neće uvrijediti ako se ne cjenkate, već će biti super zadovoljni što će vam upravo prodati proizvod, po dvostruko ili višestruko većoj cijeni. Nema definitivnog vodiča za cjenkanje jer cijene mogu biti dvostruko veće, a mogu biti i desetostruko veće, sve ovisi o tome kako vas prodavač procijeni. Uglavnom, ako ste nesigurni, dobar savjet bi bio da uvijek cijenu probate spustiti na barem 40% od one ponuđene. S vremenom i praksom postajete iskusniji u cjenkanju, važno je biti uporan, i ako trgovac baš ne želi spustiti cijenu dovoljno, odličan savjet je da počnete odlaziti, više puta nego ne trgovac će vas zvati natrag i ponuditi nižu cijenu. Od samih suvenira tu su nargile, razna posuđa, marame (nevjerojatno jeftine u usporedbi s Europom), začini, razni mirisi i lokalni instrumenti poput bubnjeva od devine kože.

Imajte na umu da iako se izvana čini kao demokratska zemlja, Tunis je to samo na papiru, i kritiziranje vlade ili autoritarnog predsjednika čija slika krasi svaki kutak zemlje je loša ideja. Unatoč tome, Tunis je i dalje politički najstabilnija i financijski najpristupačnija sjevernoafrička zemlja, te se svakako preporuča jer za tu cijenu imate zaista mnogo za doživjeti.